Možemo li od disciplinovane i pedantne osobe očekivati da ubije? 

Kratak odgovor je: Ako gricka nokte, možemo. 

U romanu „Besnilo“ srećemo Hansa Magnusa, računovođu banke „ Dojče“ u Kelnu. Važio je za njenog najsposobnijeg radnika. Za 15. godina nikada nije ukoren niti je napravio nijednu omašku. Ispod nivoa zemlje, vredno radi u svojoj kancelariji, pažljivo analizirajući brojke da se slučajno ne bi desio nekakav propust. 

I propust se desio, potvrđujući još jednom staro pravilo da će nas ono što najviše želimo da izbegnemo dočekati, i bićemo, naravno, nespremni iako smo čitav život to očekivali. Ovako otprilike izgleda najveći strah koji čovek u sebi krije.  

Život u podrumu 

Direktor banke ga je pozvao i Hans se tada prvi put popeo liftom koji je iz finansijskog podzemlja vodio na nebo direktora banke. I tamo je ukoren. Neko bi rekao, pa ukor i nije tako strašna stvar, ali zavisi za koga. Direktor Julijus Upenkampf nije mogao ni da zamisli kakvu reakciju je proizveo njegov ukor kod Hansa: 

Ali ono što mu je to beznačajno lice bezizražajnim glasom reklo, bilo je ravno zemljotresu u kome je za nekoliko paklenih sekundi razoren petnaest godina građen azil njegovog profesionalnog samopouzdanja. 

Ključna reč u ovoj rečenici je: razoriti. Inače, ključne reči svake rečenice su u predikatima, pa tako i ovde. Ovaj glagol je u pasivnom obliku što znači da je Hans u ovoj situaciji potpuno nemoćan i da ništa ne zavisi od njega.  

Uoči oštar kontrast između tona glasa i osobe koja je ukorila Hansa, s jedne strane, i, s druge strane, efekta koji je to proizvelo u Hansu. Neko drugi na ovaj ukor ne bi ozbiljnije reagovao, ali Hans ovo doživljava kao katastrofalni zemljotres u kome je srušeno sve ono što je gradio 15 godina. Zašto? 

Problem se sadrži u imenicama azil i samopouzdanje. Azil je sklonište za one koji su drugačiji, zatvoreno i izolovano mesto u kome im se nudi sigurnost. Čitav svoj radni vek Hans je proveo među brojkama jer tu nema ničega što ga zbunjuje, nema njegovih emocija i emocija drugih ljudi. Njegova inteligencija, kako piše u delu, jeste inteligencija „registar-kase koja izbacuje jedino brojke na čiju se dugmad pritisne”. On je radoholik, nema svoj privatni život gde bi ga dočekale emocije koje bi ga činile nesigurnim. Svoje vreme provodi u kancelariji ispod zemlje, kao u atomskom skloništu, izolovan izveštajima i brojkama od svega što bi moglo da ga uznemiri u životu. Njegovo opsesivno-kompulsivno ponašanje ukazuje da ima ozbiljan psihološki problem. 

Opsesije su mentalni događaji koji se javljaju u obliku misli kojih ne možemo da se oslobodimo, osećaja ili ideja, dok se kompulsije odnose na ponašanje pri kojem se ne može kontrolisati ponavljanje određenih radnji (brojanje, proveravanje, izbegavanje). (https://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/31547/Opsesivno-kompulzivni-poremecaj.html) 

Strah od greške i grickanje noktiju 

Ako pogledamo naslov, uočavamo da nije problem u pedantnosti već je problem u onome zbog čega je ovaj čovek pedantan. Problem je u strahu od greške koji Hans Magnus pokušava svojim pedantnim ponašanjem da iskoreni iz svog života.  

Ipak, nokti ga odaju. Izgrizeni do krvi. Grickanje noktiju nije samo jedna loša navika, grickanje noktiju je često izraz straha, nesigurnosti, teskobe, jednom rečju anksioznosti. Ljudi često rade mnogo i naporno zbog straha. Oni samo žele da se osećaju sigurno i da neprijatna iznenađenja u potpunosti izbegnu. Ali, ko može da u potpunosti izbegne neprijatna iznenađenja? Na dosta njih čak ne možemo ni da utičemo. Naime, od Hansa se traži odgovornost za grešku koja čak nije ni njegova, saznajemo u romanu. 

Jedan kolega je rekao da čovek radi svog psihičkog zdravlja treba jednom dnevno da se izblamira. Tako će lakše podneti život i sve njegove nepredvidljivosti kad nauči da se smeje svojoj, često precenjenoj, inteligenciji. 

Hans nije radio da bi obezbedio sebi sredstva za život, Hans je radio da bi nekako preživeo svoj ogroman strah. Razoran strah od greške! Zato je njegov posao azil u kome je gradio samopouzdanje kao spas od nesigurnosti i greške. U svojoj svesti Hans grešku doživljava kao pretnju smrću, a ako čoveku neko preti smrću, onda se u njemu javlja odbrambeni mehanizam kako bi tu pretnju uklonio. 

Zbog toga će Hans ubiti dr Juliusa Upenkampfa, direktora banke, čoveka od koga mu je zavisilo samopoštovanje, kako je piše u „Besnilu“. Druge životinje ubijaju da bi preživele glad ili da bi sačuvale goli život. Homo sapijens ubija i zbog misli, emocija, ideja za koje veruje da su od ključne važnosti za njegovo postojanje, na primer: samopoštovanja. Samopoštovanje je Hansov bog koga je on verno poštovao, a sad je došao neko da ga obavesti da on ne postoji i da je uložio život u pogrešnu ideju. Jednostavno je. Živiš decenijama u svojoj kući, naporno si radio da je izgradiš i učiniš je prijatnim mestom za život, osećaš se u njoj sigurno, a onda dođe zemljotres ili rat i više nemaš kuću i smrzavaš se napolju ogrnut ćebetom u donjem vešu. 

Zamisli sada jednog Nemca, jer Hans Magnus to jeste, ponosnog na nemačke poslovično poznate radne navike, odgovornost, disciplinu, kulturu, filozofiju koji posle Prvog svetskog rata stoji ogrnut ćebetom u donjem vešu jer to je sve što mu je ostalo posle Prvog svetskog rata. Ako ne znaš šta se desilo u Nemačkoj posle Prvog svetskog rata, vreme je da obnoviš gradivo iz istorije, jer istorija se ponavlja, samo ne uvek istom narodu. Danas možda upravo tvom. 

Kada čovek naporno radi sve kako treba, pedantan je i disciplinovan i uprkos tome strada, neko za to mora biti kriv.  

Da li znate šta je grabež? 

To je pojava koja se dešava u svetu pčela. Iako veoma disciplinovano žive i naporno rade kako bi u njihovoj košnici uvek bilo meda, dešavaju se loše godine kada meda nema, uprkos velikom zalaganju i sjajnoj organizaciji. Tada pčele iz košnice bez meda, sa svešću da im je opstanak ugrožen, organizuju pohod na drugu košnicu. Napadaju je, ubijaju sve pčele iz napadnute košnice i odnose med u svoju. Prirodno ponašanje organizovanog, radnog i disciplinovanog sveta bez savesti, ali sa snažnom svešću o tome da moraju preživeti. Ovo u svetu ljudi zovemo genocidom. 

Fašizam i samopoštovanje 

Hans Magnus nije slučajno Nemac. Naime, najgora kriza koja je zadesila Nemačku jeste ona posle Prvog svetskog rata. I sad zamisli jednog čoveka koji, ponosan na ono što je njegov narod postigao u kulturi, nauci, ponosan na svoj pedantni radi i posvećenost, odlazi na pijac sa džakom bezvrednog novca i za taj džak novca može da kupi samo dva jajeta, a kod kuće ga čeka troje gladne dece. Za takvo nešto neko mora biti kriv. Naš Nemac će biti mnogo besan. 

Nekad ponosan, a sad ponižen, ovaj čovek smatra da on sigurno nije kriv. Ko onda jeste? U takvoj atmosferi, dovoljno je da se pojavi jedan veliki govornik i sitni čovek, gromkih reči i iskompleksiranih emocija, da narodu obeća moć – Hitler, na primer – i da bes naroda kome je uništeno samopoštovanje usmeri ka drugim narodima, Jevrejima, na primer. Tako počinju genocidi, ostalo su nijanse. 

I zato se ovih meseci čak i sa Zapada povremeno čuju glasovi da u ovom ratu sa Ukrajinom Rusija, iako ne sme da izađe kao pobednik jer je njen rat osvajački, nikako ne sme da izađe ni kao poražena strana. To bi bilo opasno za čitav svet, uništiti samopoštovanje narodu koji sebe smatra velikim, a drži prst iznad crvenog dugmeta za lansiranje atomske bombe. 

Ubistvo kao test i dokaz moći, ali je još bolji rat 

Hans rešava da ubije Julijusa Upenkampfa ne samo što se oseća ugroženim i što je njegovo samopoštovanje zavisilo od toga, već je to i jedna vrsta testa. Zbog toga on ubistvo ne naziva ovakvim prizemnim imenom, već se za to se služi profesionalnim, pravnim terminom: egzekucijom (lat. exsecutio: izvršenje sudske ili upravne odluke). Tako ni sebe ne smatra ubicom, već egzekutorom, izvršiocem odluke koja je donsesena na nekom višem mestu. Izbor reči je veoma važan za način na koji ćemo doživeti svoje i tuđe postupke. 

Zato je za Hansa sasvim logično da dok čeka svoju žrtvu i planira ubistvo, primeti sumnjivog putnika na aerodromu obučenog u sveštenika i da kao i svaki savestan građanin, pozove policiju i anonimno je obavesti da se na aerodromu nalazi lice koje je potencijalna pretnja bezbednosti aerodroma, redu i miru poštenih građana. 

Kada ga je ubio, dokazao je sebi da to može, a ako to može, onda može bila šta drugo, samo ako mu se prohte. Počinje sebe da doživljava kao natčoveka, savršeno biće bez greške koje može da na ovom svetu učini sve što poželi jer njegovo savršenstvo mu na to daje prirodno, više, pravo. Ljudska prava su nebitna, jer on je svakako iznad ljudi, on je natčovek.  

Ovakva razmišljanja nisu ograničena na neku naciju. Iako je fašizam ideologija nacističke Nemačke, može se lako roditi i kod drugih naroda koji sebe smatraju velikim i koji smatraju da ih neko ponižava ili preti njihovog egzistenciji. 

I Velika Britanija je bila ponižena 

Tako, Britanac major Hilari Laford, šef bezbednosti na aerodromu, takođe smatra da greške ne smeju da postoje, da on nikako ne greši, da postoje samo aljkavo napravljeni planovi aljkavih ljudi. Ali, on to sigurno nije. Zato priželjkuje krize i ratove. Misli da takve situacije pružaju pravim ljudima, kao što je on, prave šanse. Veruje da je mir definitivno skrojen za mediokritete. Kada razmišlja o Engleskoj kaže:  

Velike rase i nacije ne mogu biti zaglibljene u vlastitoj istoriji – ili napreduju i žive ili stoje i umiru. 

Naime, 20. vek je za Veliku Britaniju bio vek krize, izgubili su svoje kolonije i našli se skoro u sličnoj situaciji kao i Nemci početkom tog veka. Pridev „Velika“ u nazivu ove države je doveden u sumnju. Major Laford želi da joj se vrati poštovanje koje je izgubila tokom 20. veka. 

Naravno, epilog Hansovog života pokazuje da je ideja o natčoveku koji je to postao zahvaljujući oduzimanju tuđeg života, nasilju, ratu, tragična iluzija. A i kada bi svi ljudi postali nadljudi, da li bi iko preživeo svoju veličinu? U ovom romanu vidimo da ne bi. 

Usput, da li ti želiš da budeš savršen, a grickaš nokte? 

Podeli ovo:
error: Content is protected !!