Na početku svakog razmišljanja o umetničkom delu je doživljaj. Sadrži u sebi emociju, i nešto malo misli, jednom rečju to je utisak „na prvi pogled“. Odgovori na pitanje kako ti se svideo film najčešće glase: Sviđa mi se, ne sviđa mi se, nije loš, onako.
Često se razgovori između dva tinejdžera o nekom filmu i završavaju na ovakvim izjavama, tako da njihov misaoni i emocionalni uređaj samo jednom zasvetluca i više ništa ne uradi. Bitno je na početku ovaj naš aparat isprovocirati jer će to onda dovesti do bližeg upoznavanje umetničkog dela, a to onda znači – bliže upoznavanje vlastite ličnosti.
Doživlјavanje umetničkog dela je kao putovanje iz tačke A u nepoznatu tačku X. Naime, obično znamo odakle krećemo, ali nemamo pojma gde ćemo da stignemo. Radi se o avanturi za koju ne znamo gde će nas odvesti prilikom upoznavanja umetničkog dela, dakle, vlastite ličnosti.
Čak i sirovi, surovi i stari vuk iz priče „Aska i vuk“, kome je osećaj za lepo na poslednjem mestu u životu, a na prvom punjenje stomaka uz što manji napor, može uživati u umetničkom delu. Ako ovo ponašanje iz basne prevedemo u svet tinejdžera, vidimo učenika kome je škole preko glave, koji želi samo da dobije dobru ocenu, a da pri tome ništa ne pročita. Dakle, ako može vuk da uživa u umetnosti, možeš i ti. Kako?
Vukov doživljaj Askine igre
Na prvom mestu je iznenađenje
Kad je vuk naišao na jagnje prvo je bio iznenađen.
„Lukavi, hladni i poslovično oprezni vuk, kome ni lјudi ni životinje nisu mogli ništa, bio je najpre iznenađen.“
Ono što umetnik, kreator sadržaja, treba da pruži publici, u ovom slučaju čitaocima, jeste sadržaj koji će na prvi pogled da zaustavi publiku. Danas smo veoma zauzeti, bombardovani porukama sa svih strana: Instagrama, Tiktoka, Jutjuba, bilborda, postera, flajera…, a kad se dođe do lektire, ostalo je veoma malo operativne memorije u našem umu. Tada kažemo da nam se mobilni telefon „zakočio“ i moramo da obrišemo slike, video i aplikacije ili da kupimo novi. Kupovina novog uma za sada nije moguća, tako da preostaje samo mogućnost da se oslobodi prostor vlastite memorije.
Iznenađenje zaustavlјa, ali u isto vreme može da nam ekspresno isprazni svu memoriju ukoliko je praćeno šokom. Uzećemo primer svedoke koji se zateknu pred saobraćajnom nesrećom. Ovo iskustvo ne samo da će da zaustavi užurbane prolaznike već će da učini da zaborave na sve ostalo. Mozak će saobraćajnu nesreću (ili susret sa vukom, ako ti se više sviđa) sagledati kao opasnost i ukloniće sve ostalo kako bi oslobodio prostor za suočavanje sa opasnošću i spasavanje života. Mozak tada ne razmišlјa jer to čoveka usporava, on se jednostavno isprazni i tad se možemo osloniti samo na instinkte i hilјadama puta uvežbane postupke.
U ovom slučaju šok i delovanje istreniranog iskustva uočavamo i kod Aske i vuka. Ona ne misli, a njeno telo instinktivno počinje da pleše, a vuk, iako iskusan, pokušava da se priseti ko je šta je, gde se nalazi i šta treba da radi, Tako prelazi u drugu etapu doživlјavanja umetničkog dela, a to je čuđenje.
Na drugom mestu je čuđenje
Posle prvog talasa iznenađenja, postavlјa se pitanje: O čemu se ovde radi?! Nastupa čuđenje kao čovekova prirodna radoznalost koja se pojavlјuje kad se suoči sa nečim novim. Ovaj ugrađeni mehanizam omogućio je čoveku da pre 70.000 godina započne svoj razvoj kao inteligentno biće. I evo gde je stigao danas.
Vukovo „iznenađenje pretvaralo se sve više u čuđenje i čudnu, neodolјivu radoznalost. Isprva se prisećao ko je i šta je, gde se nalazi i šta treba da radi, i samo je govorio sam sebi: „Da se prvo nagledam ovog čuda neviđenog.“
Ako se čudimo, znači da se razvijamo; da smo sposobni da učimo i stvaramo nove vrednosti kako u vlastitoj ličnosti tako i u društvu koje nas okružuje.
Treba kraj sebe uvek negovati osobe koje se čude ovom svetu jer nam na taj način omogućavaju da stalno na svež način posmatramo svet koji nas okružuje. Začuđenim prvačićima bele cigle unutar učionice izazivaju čuđenje, hodaju kroz školu, zbunjeni su i sve im je interesantno. Posle nekoliko meseci čuđenje prestaje, ali da li to znači da počinje dosada? Život bez čuđenja je dosadan život jer nam ne donosi ništa novo i mi se ne razvijamo.
Umetnost je zbog toga važna, ona nam stalno obezbeđuje čuđenje i zato je neko rekao: „Pesnici su čuđenje u svetu.“
Treća etapa je divlјenje
„Tako se – novo čudo! – i vukovo čuđenje pretvaralo sve više u divlјenje, stvar potpuno nepoznatu u vučijem rodu, jer kad bi vukovi mogli da se ičem na svetu dive, oni ne bi bili ono što su. A to nepoznato osećanje divlјenja obeznanilo je vuka toliko da ga je ova izgublјena ovčica, mrtva od straha od smrti, vukla za sobom kao da ga vodi na nevidlјivoj ali čvrstoj uzici, vezanoj za nevidlјivu alku koja mu je proturena kroz njušku.“
Kada kreatori sadržaja i umetnici začude publiku, sledeći cilј im je da je i zadive. Misleći aparat je tokom faze čuđenja postavlјao mnogo pitanja i tražio mnoštvo odgovora. Odgovori nas zatim menjaju jer nam osvetlјavaju život iz novih perspektiva i više ništa nije isto.
Ako je polazak u srednju školu novo iskustvo za prvačiće, da li posle toga neko od njih može da vrati u osnovnu i kaže da se ništa nije promenilo?
Do divlјenja se stiže ako nam odgovori do kojih smo došli u fazi čuđenja pruže „a-ha! Efekat“. Ovaj efekat stvara novo znanje za nešto što nam je bitno u životu, što nam rešava neki problem. Kada se on desi, prelazimo u fazu divlјenja. Oduševlјeni novim pogledom na svet, divimo se onima koji su nam to omogućili, želimo da budemo kao oni i identifikujemo se s njima. Nјih onda zovemo idolima.
Idole kopiramo, zaneseni onim što oni rade. Na taj način menjamo svoje ponašanje, eksperimentišemo kako nam je u novoj koži i – postajemo neko drugi.
Vuk menja svoju prirodu, prestaje da bude vuk, postaje ovčica. Ipak, svoju transformaciju je platio glavom. Izgleda da moramo voditi računa kome ćemo se diviti i u šta se pretvoriti.
Umetnost može biti kao vaša simpatija koja vam ide u susret, s druge strane ulice. Možemo se u nju toliko zagledati da zaboravimo kuda hodamo, nećemo videti otvoreni šaht ispred nas i upašćemo u njega.
A u koga ti to tako zaneseno gledaš?!