Za one koji su pročitali ovaj roman i za one koji ga nisu pročitali i ne znaju da ga odavno žive, jer mi smo besni, a oni su samo bolesni.
Kada sam u septembru 2022. godine nacrtao semafor da bih ispitao doživljenost „Besnila“ kod učenika, bio sam iznenađen. Pomislio sam kao i Jozef K. u romanu „Proces“: Ovo je nešto novo!
Odnos književnosti i istorije, umetnosti i stvarnosti?
Istorija se bavi stvarnošću, a književnost mogućnostima koje nam pruža stvarnost.
Tokom pandemije virusa korona, lockdown-a (sada u Londonu, na aerodromu Heathrow), jedna učenica drugog razreda Gimnazije je čitala „Besnilo“ i negde na sredini romana se začudila: „Kako je tada Pekić znao šta će sve da se desi? Kako je znao?!“
Odgovor je u prvoj rečenici romana: „Događaji u knjizi su fiktivni. Realna je samo njihova mogućnost.“
Autor prve poetike književnosti, koja nije izgubila na svojoj korisnosti, Aristotel, rekao je da je razlika između istorije i književnosti u tome što se prva bavi onim što se dogodilo, a druga onim što bi moglo da se dogodi. Istorija se bavi stvarnošću, a književnost mogućnostima koje nam pruža stvarnost. Istorija se bavi onim što se desilo, što se završilo, a književnost onim što bi moglo da se desi u budućnosti.
Uverljivost leži između istine i fikcije
Uverljivost dela i uživanje čitalaca u njemu zavisi od toga koliko oni ne uspevaju ili ne žele da shvate razliku između mogućeg i stvarnog, izmišljenog i istinitog. Na primer, kada čujemo frazu: bio jednom jedan, mi pristajemo na pravila igre bajke i ne postavljamo pitanje da li zmajevi i veštice zaista postoje. Pristajemo na fikciju i u njoj uživamo kao da je stvarna sve dok ne čujemo otrežnjujuće reči: … i tako su živeli srećno do kraja života.
Umetnik, pa tako i pisac je jedna vrsta prevaranta na čiju prevaru sa zadovoljstvom pristajemo. Zato već treća rečenica zbunjuje:
„Da je avion s majkom Terezom, nastojnicom manastira »Isusovo srce« u Lagosu u Nigeriji, sleteo na čikaški O’Hare IA, John F. Kennedy u New Yorku, IA Charles de Gaulle kraj Pariza, moskovsko Šeremetjevo ili beogradski Surčin, priča bi se odvijala tamo.“
Pa, ko je taj ko određuje gde će avion da sleti? Pisac fikcije, koji sve što piše piše s jasnom namerom, ili slučajna stvarnost?
Čitalac književnog dela je sada zbunjen: pita se da li se ovo ipak stvarno zbilo i i traži na Guglu slučajeve besnila na ovom londonskom aerodromu u prošlom veku. Zašto to ne bi bilo stvarno kad je skorašnja pandemija virusa korona, zatvaranje i svakodnevno besno i uplašeno ponašanje ljudi tu ispred nas?
Na ovoj zbunjenosti gradi se uverljivost „Besnila“.
Odgovor na pitanje začuđene učenice drugog razreda s početka mog predavanja je sledeći:
Mogućnost, ako je uverljiva, u jednom trenutku će postati stvarnost, ako to već nije postala.
Na semaforu doživljenosti koji su popunili moji učenici, više od polovine je bilo u zelenom polju, što ranije nije bio slučaj imajući u vidu pre svega obimnost ovog dela i navike nove generacije koje ne umeju da čitaju, već samo da gledaju i slušaju. Učenici su doživeli snažno iskustvo pandemije i više im ovo nije samo lektira. „Besnilo“ je sada postalo priručnik za razumevanje čovekovog ponašanja i njegove budućnosti.
I zato, kada Bil Gejts kaže da nas očekuje pandemija, još opasnija od ove prethodne, to kaže što razume ono što je već rečeno u „Besnilu“, što razume kako mogućnosti mogu postati stvarnost, a ne zato što ima nekakav mračni plan, kako veruju teoretičari zavere, koji sa religioznom strašću u stvarnosti traže smisao. Veruju da se u stvarnosti sve dešava sa nekim razlogom, planom viših sila. Odnose se prema stvarnosti kao da je priča koju je neko s pokvarenim planom osmislio, ali stvarnost je, ipak, malo drugačija.
Kako priču učiniti uverljivom?
Tehnika pronađenog rukopisa
Ova tehnika se često može uočiti kod bestselera, romana koje se najviše prodaju u određenom periodu. Služi tome da priču učini uverljivijom. Naime, ova tehnika se sastoji u tome da je neko napisao dnevnik, ispovedio nam tajne punih divljih emocija koje nije mogao se potisne, ali koje nikako ne smeju da ugledaju svetlo dana.
Kada se tekst napisan u ovoj tehnici nađe pred čitaocem, u njemu proradi voajerska želja da krišom posmatra intimni život druge osobe. Krišom, jer tekst nije trebalo da ugleda svetlo dana, a intimni jer je prepun emocija koje nisu za javnost. Čitalac misli da je reč o rijalitiju. Napisan je u prvom licu, te je čitaocu lakše da se identifikuje sa junakom i takvi tekstovi plene pažnju čitaoca pružajući mu iluziju da mu se događa ono što je u tekstu napisano.
Priča o besnilu počinje rečima:
„Šest elektronskih satova stanice podzemne železnice Heathrow Central na Piccadilly liniji za londonski aerodrom složno je pokazivalo 07.15 časova…“
Ove reči ćemo ponovo pročitati pri kraju romana, napisao ih je Danijel Leverkin jer je želeo da njegov roman „Besnilo“ počne ovim rečima. Ko je sad pisac „Besnila“: Danijel Leverkin ili Borislav Pekić ili neki treći autor, ni Pekić ni Leverkin?
Tom trećem autoru je čudni Gabrijel dao Leverkinov dnevnik i taj treći je objavio dnevnik pod nazivom „Besnilo“ i tako si ti sada u situaciji da čitaš ovaj roman. To je jedna od varijacija tehnike pronađenog rukopisa.
Priča mora biti dovoljno začinjena stvarnošću
Danijel Leverkin je pisac koji je došao na aerodrom da bi se upoznao sa stvarnim njegovim životom kako bi fikcija koju planira da napiše bila uverljiva. Prerušio se u teroristu Poluksa koji se prerušio u sveštenika sa brevijarom u ruci, u koji zapisuje s opsesivno-kompulsivnom preciznošću podatke o aerodromu i pretvara ih u plan za teroristički napad, za ubistvo predstavnika SSSR-a koji su došli u London da pregovaraju o miru. On ne želi mir koji je namenjen kastriranom građanskom mozgu. Za veliku budućnost potrebna su velika dela, a velika dela su ona za čiju je realizaciju potrebna velika žrtva.
Plan je toliko precizan da čitaoci nisu sigurni da li je Leverkin pisac koji piše roman o Poluksu i njegovom terorističkom napadu ili je Leverkin terorista čija ga snaga mašte čini sličnim piscu.
Čak je i svoju devojku, gospođicu Sorensen, naterao da mu se pridruži na aerodromu, ali prerušena u kaluđericu, da bude Poluksova devojka, a ne njegova. Ona je ljuta, pita se zašto Leverkin kao i ostali normalni pisci ne upotrebi maštu umesto da sve mora prvo da odigra u stvarnosti! Oseća da on nije zaljubljen u nju, da je njegova jedina ljubav pisanje s kojim je svakodnevno vara.
Pitanje je da li je i Leverkin zbog uživljavanja u svoje likove siguran ko je on, sve dok ga batine, stara dobra pedagoška metoda opisana u „Hajducima“ Branislava Nušića, ne vrate u stvarnost.
Nikad ne veruj piscu
Pisac je sumnjivo lice, čovek sa lažnim pasošem, kaže Andrić i dodaje: Čak i onda kada govori istinu, niko u nju ne veruje.
Šef bezbednosti aerodroma, Loford, policijskim i svim drugim metodama ispituje uhapšenog Leverkina pod sumnjom da je terorista. Leverkin u početku želi da bude sumnjiv, ćuti ili daje dvosmislene odgovore, kako bi iskoristio neplaniranu priliku da se upozna sa policijskim metodama jer to je iskustvo koje svakako može upotrebiti u pisanju svoje fikcije. Međutim, ono što nije planirao jeste da bude prebijen. Negde posle drugog udarca u nos počinje da priča istinu, ali ko će mu sada verovati: da li je pisac ili terorista. Dok ga Loford gazi čizmama jer ne veruje u njegovu, piščevu, priču, ovaj se pita:
U čemu je svrha istine, ako se u nju ne veruje?
Loford, kao i svaki drugi običan čovek, smatra da je istinito ono što je uverljivo i gazi Leverkina tražeći uverljivu istinu, a ne samo golu istinu. S druge strane, Leverkin se kaje zbog svog pretvaranja i, obliven krvlju, pita se u čemu je svrha saznanja ako čovek zbog njega treba da izgubi glavu.
Očigledno, istina je precenjena vrednost, homo sapijensu je važno ono u šta može da se veruje.
„Jer mašta je sve. Stvarnost, ako je uopšte ima, ništa. U najboljem slučaju, proizvod uspelog maštanja“, kaže nam „Besnilo“.
Zbog toga policajac Elmer ne sme umreti kao i ostali zaraženi od besnila. Nema ničeg zanimljivog da ovaj policajac prođe kao i ostali zaraženi. Dok aerodromom hara besnilo, masovni ubica bez cilja, on traži jednog jedinog ubicu. Nezainteresovan za haos koji ga okružuju, Elmer je fokusiran na traganje za ubicom. Njegov život sada dobija smisao, razotkriti Hansa Magnusa i pokazati mu da je pametniji od njega. Upravo ovo povezuje ova dva junaka jer i Hans ubija da bi dokazao sebi i drugima da je najpametniji i najhrabriji čovek na svetu.
Kada čovek hoće pošto-poto da dokaže drugima da je pametniji, on je već besan, spreman da ubije samo da bi dokazao da je u pravu.
Leverkin se pita kako da opiše Elmerovu smrt, a da ona bude u skladu sa njegovim neobičnim ponašanjem na aerodromu. Nismo dobili odmah odgovor, kasnije saznajemo da se Elmer ubio pokušavajući da u smrti nastavi da prati Magnusa koji je pokušao da mu pobegne u smrt. Ne znamo da li se Elmer „stvarno“ ubio ili je to Leverkin izmislio 🙂
Pisac je naučnik koji sprovodi eksperiment
Kada bi Balzakovi prijatelji došli da ga posete, nikada nisu znali ko će im otvoriti vrata. Naime, Balzak bi se stalno prerušavao i glumio svoje junake kako bi mogao uverljivo da ih predstavi u svojim romanima.
Pisac je čitav svoj život podredio hodanju po uskoj stazi iznad dve provalije: s jedne strane je stvarnost i njeno ništavilo sačinjeno od slučajnih događaja koje brinu čoveka jer ukazuju da mu život nema smisla, a s druge strane je fikcija i njeno ništavilo sačinjeno od izmišljotina koje zabavljaju čoveka i pružaju mu iluziju da svet ima smisla.
Danijel Leverkin je zbog toga oduševljen kada je na aerodromu uveden karantin i kada je njim počelo besnilo da hara. Dobio je od stvarnosti na poklon uzbudljivost koju može pretvoriti u priču, a da pri tome ne mora mnogo da izmišlja. Naime, postao je veoma nesiguran u svoju sposobnost izmišljanja posle specijalnog pedagoškog razgovora sa Lofordom koji mu je objasnio šta je može biti istina, a šta ne može.
Međutim, sada se suočava sa novim iskušenjem.
Pisac ne sme biti čovek ukoliko hoće da bude pisac
Kada su pobesnelog Alžirca lovili čakljama kao psa, poželeo je da se umeša, da odbrani Alžirca čoveka od nehumanog ponašanja ljudi koji su ga lovili kao šinteri. Ali, šta će biti sa pričom ukoliko se umeša da bi spasio čoveka? Nema ničeg zanimljivog u tome ukoliko pas ujede čoveka, zanimljivost je u tome ako čovek ujede psa, kaže staro pravilo koje koriste novinari u potrazi zanimljivom pričom. Ni novinari očigledno ne traže istinu, traže priču, a ukoliko ona sadrži i istinu tim bolje za priču.
Leverkin je tada shvatio da ne sme da se meša, da mora da se ponaša kao naučnik, nezainteresovan za patnje ljudi, da mora sa distance, objektivnim okom da posmatra događaje, beleži ih, a ne da u njima učestvuje.
Morao je da vodi računa da se „prokleta stvarnost na mala vrata takozvane autentičnosti ne uvuče u njega i inhibira maštu“. Na isti način doktor Hamilton, izolovan u tornju, fokusiran na ono što će videti pod mikroskopom, ne obraća pažnju na smrti, patnje i divljanje koje je počelo na zaključanom aerodromu.
Pisci umiru dva puta
Ipak, Leverkin se umešao u stvarnost i tada je morao da umre jer njegovo postojanje u priči više nije imalo smisla. Inače, tako usmrćujemo junake književnih dela, kad njihovo postojanje nema više smisla i više ne znači ništa za priču.
Prvi udarac je bio ironičan, tipično za Pekića, majstora ironije.1
Njegova devojka na koju nije dovoljno obraćao pažnju, gospođica Sorensen, ćerka norveškog ambasadora, u stvari je Jevrejka koja traga za nacističkim doktorom Stadlerom koji je ubio 328 Jevreja u svojim eksperimentima, a među njima i njenu majku. Njena priča je uzbudljiva i neizvesna, a krajnji cilj joj je da ubije Stadlera ako ga nađe. Kada ona otkrije svoju istinitu priču svom momku, piscu Leverkinu, on se sledio, kao što to čine ljudi kada shvate da su promašili svoj život. Kaže za sebe da je već odavno mrtav, leš, a da to nije znao.
On je tog trenutka shvatio da je upao u ništavilo fikcije i izgubio kontakt sa stvarnošću, da mu je prava priča bila ispred očiju, a da on nije mogao da je vidi jer je bio zagledan u fikciju. Kao Don Kihot koji od divova nije uspevao da razabere vetrenjače, stvarnost koja će plemenitom vitezu od Manče razbiti glavu i dovesti do smrti.
Drugi udarac je posledica prvog. Razočaran u svoju stvaralačku sterilnost jer je previše bio zagledan u maštu, rešava da uzme učešće u priči. Neće biti više objektivni posmatrač, jer to više nije važno, hoće da bude da živ, da ne bude leš, kako je rekao ranije. Primeniće dokazano dobar način za oživljavanje: ubiće drugog čoveka. Zvaćemo ga vampirskim jer vampiri žive sve dok piju krv svojih žrtava.
Nestaće struje, zavladaće mrak, a kada ponovo dođe svetlo, Liberman, alijas Stadler, ležaće mrtav sa patrljcima epruveta koje su u nabijene kroz usta u mozak. Kraj njega će stajati zbunjeni Leverkin obliven krvlju i čekaće svoje pogubljenje.
Pisac umire dva puta: jedanput kao stvaralac, a jedanput kao svako drugo živo biće, redosled umiranja nije bitan.